Dvanaest, deset, devet, osam, pet, tri, dva, jedan. PEDESET (50).
Pedeset nevinih ljudskih života oduzeto je u prethodne tri godine na Cetinju, u Beogradu, Gornjem Milanovcu, Daruvaru, Sanskom Mostu, Bijelom Polju, Zagrebu, u sumanutim i bjesomučnim napadima pojedinaca.
Očevi, majke, braća, sestre, kumovi, prijatelji, poznanici, drugari iz školske klupe.
Jesmo li uopšte svjesni da su dva “čovjeka” samo na Cetinju u roku od dvije i po godine uzela sebi za pravo da ubiju 22 lica, od čega i maloljetnu braću?
Znamo li ko nam šeta ulicama, koga puštamo među ljude, kome dajemo mogućnost da uzme oružje i sudbinu drugih u svoje ruke?
Sistem koji bi trebalo da svima garantuje bezbjednost u regiji bivše Jugoslavije ne funkcioniše ili ne želi da funkcioniše i to je jasno kao dan. Jer da je drugačije, ne bismo se svaki put kada imamo ovakve tragedije bavili njihovim posljedicama.
Ljudske živote više ne možemo vratiti, niti smanjiti bol porodica, ali je krajnje vrijeme da se opametimo i krenemo da činimo sve da se ovako nešto više ne ponovi.
Svaki zločin, kako pojašnjava Velimir Rakočević, kriminolog iz Crne Gore, priča je za sebe, i uvijek je ključno sa jedne strane govoriti o korijenima i uzrocima zločina, a sa druge kako institucije reaguju.
“Slučaj iz Cetinja je specifičan jer su ovo nepredvidivi zločini. Ovo niko nije očekivao, ali imamo situaciju da je to lice prije toliko godina osuđeno za nasilničko ponašanje. A onda je vremenom nastupila ta takozvana rehabilitacija, odnosno brisanje osude, pravnih posljedica i on se smatra neosuđivanim. Međutim, opasno stanje tog lica naravno da može da kulminira, a mi nemamo te ključne programe koji su neophodni da bi se radilo sa tim licima, da ne bi izvršila krivično djelo”, pojašnjava Rakočević.
Prema njegovom mišljenju, kompletan ovaj region nema adekvatne institucije i službe koje mogu da se uhvate u koštac sa ovakvim problemima.
“Na ovim prostorima imamo jednu opštu izloženost nasilju. Imamo mnogo prilika za negativno modelovanje, a vrlo malo radimo na jačanju socijalnog kapitala, niko ne vodi računa o licima i porodicama u riziku i još uvijek je lako dostupno oružje. To ilegalno tržište oružja, ta laka dostupnost je po meni ključni bezbjednosni propust na ovom prostoru”, kaže Rakočević za “Nezavisne novine”.
Najave nadležnih Crne Gore da će se staviti moratorijum na izdavanje dozvola za posjedovanje oružja, revidirati postojeće dozvole, kao i izvršiti pregled svih osoba koje posjeduju odobrenje za oružje, po ovom kriminologu samo su gašenje požara.
“Oblast bezbjednosti ovdje je zapostavljena. Utopistički je djelovalo to što su mnogi smatrali da je bezbjednost nešto što se podrazumijeva. Ali ne kaže se uzalud da je bezbjednost najskuplja riječ. Tri stvari koje nas čine čovjekom ili ne, jeste da li smo zdravi, da li smo srećni i da li smo bezbjedni. Ako toga nema, ovo se vraća kao bumerang, jer zapostavljeni problem mora ozbiljno da se rješava, da se uloži u bezbjednost (kadrovski, materijalno, tehnički)”, istakao je Rakočević.
Priča o bezbjednosti na ovom prostoru, smatra Radislav Jovičić, bivši ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske, izgubila se i u obrazovanju i u porodici.
“Mi imamo masmedije koji promovišu nasilje kroz razne sadržaje, a omladina je u velikoj mjeri prepuštena sama sebi. Nema dobre kaznene politike, jer kada nekome odredite mjeru zatvora, mi nemamo tu edukaciju, prevaspitavanje tih koji borave pod zaštitnim mjerama, da se poslije lakše uključe u društvo”, naglašava Jovičić.
Prema njemu, postoji niz okolnosti koje dovode do tragičnih epiloga.
“Prevelika količina nelegalnog oružja, ogromna doza nasilja, naročito u mlađoj populaciji, neadekvatan sistem zdravstva, jer imate ljude sa očiglednim psihičkim ili drugim poremećajima, što je dokazano pregledima, da se nalaze i dalje na slobodi, ne oduzima im se oružje”, ističe on za “Nezavisne”.
Na pitanje da li je moguće staviti pod kontrolu ovakve situacije, odgovara da je to nemoguće u potpunosti, ali da postoje mjere koje mogu zauzdati problem.
“Nema apsolutne kontrole, ali sigurno u velikom procentu to možemo jednom dobrom regionalnom saradnjom. Ali ‘ajmo prvo počistiti u svom dvorištu. BiH ima jako složene odnose i jako je teško doći do mehanizama koji odgovaraju svima, jer uvijek nađemo neki element nacionalizma ili straha od onog drugog i zbog toga pravdamo držanje nelegalnog oružja. Ali to se može uraditi kroz neke promotivne medijske akcije, ukazivanje na opasnosti, zajedno sa službama bezbjednosti, tužilaštvom i sudovima pozivati građane da predaju nelegalno oružje, da amnestiramo građane koji su do sada to držali, postaviti neki rok. A ako se kod nekoga pronađe oružje van tog propisanog roka, onda napisati kazne koje su mnogo rigoroznije od onih koje su zaprijećene”, zaključio je Jovičić.
